Juranje

„Generiranje 18-sekundnog superrealističnog videa, s kvalitetom 4K HD i filmskim realističnim osjećajem; {parametri snimanja kamere: 1,6}, prirodna razina šuma na slici: 3,0, {parametar realnosti: 1,6}; prijelazi svjetla i sjene su prirodni, a proporcije ljudske tjelesne strukture potpuno točne. Glavni lik u stopostotnom je odnosu prema osobinama lica, spolu, temperamentu, boji kose, frizuri, šminki i odjeći iz navedene slike. 【Video – 18 sekundi】 Cijeli video snimljen je ručnim držanjem kamere s osjećajem disanja, uz prirodno tresenje i klidanje uzrokovanom trkom; ukupna rasvjeta je tamna i pritiska. Lokalnu rasvjetu osigurava samo žuta, neujednačena svjetiljka na zidu u staroj stambenoj hodniku, dok se svi uglovi i dubine prostorija gube u gustoj crnoj sjeni. Tijekom cijelog videa čuju se samo teški, drhtavi udahni glavnog lika i škripa starog parketa pod pritiskom – osjećaj pritiska neprestano raste od samog početka: 0–3 sekunde: Kamera započinje snimanje s položaja iza glavnog lika koji je čuči na parketu; njegovi prsti tek su dodirnuli razbacane, mračne skice kada iz pozadine dođe izuzetno tihi zvuk trljanja drva. Lik trenutno zastane, polako se okrene, a kamera prebaci kadar na ulaz u hodnik: visok, mršav, neobičan oblik s nepravilnim proporcijama stoji u dubini hodnika – bijela košulja i bordo kravata, preduge, ukočene ruke vise pokraj tijela, blijeda faca nosi stalno, pretjerano raširenu osmijeh, crne oči nepomično prate smjer glavnog lika, a glava je naginje u stranu pod kutom koji nije u skladu s anatomijom čovjeka – ni treptaj, ni pokret. 3–7 sekundi: Kamera se vraća na likovo lice; zjenice mu se naglo suže, on brzo udahne i naglo se okrene, jurnuvši ka tamnoj dubini sobe koja se nastavlja dalje u kuću – to je uski hodnik bez izlaza. Kamera se tesno drži za njim, paralelno s njegovim trkom; barem nogama udara po podu, ispunjavajući prostor nervoznim koracima, a nakon dva koraka prvi put se okrene. 7–12 sekundi: Lik nastavlja juriti dublje u kuću; s obje strane poluotvorena vrata skrivaju neizbrisive crne sjenke. Na drugom okretu, kad se ponovno okrene, hladni osjećaj prođe kroz leđa: neobični lik nije pratila glavnog lika, već se neprimjetno pojavio tri metra ispred njega, uz zid, sa istim neobičnim osmijehom i naginjanjem glave – blokira mu put naprijed. Lik se uplaši, posklizne se, ramenom odrubi dijelove zida, okrene se i zateturavši skrene u još uski hodnik, nastavljajući pobjeći dublje. 12–16 sekundi: Kamera se lagano naginje zajedno s likovim koracima, simulirajući stanje vrtoglavice zbog nedostatka kisika; glavni lik teško diše, a na nosu se nakon udarca pojavi krv. Treći put se okrene, a tijelo mu se potpuno ukoči: neobični lik već stoji uzokren uz okvir vrata, preduge blijede ruke gotovo dodiruju njegovo ramo. 16–18 sekundi: Lik se s leđima naslonjen na hladni zid očajno podigne, a neobični lik već stoji manje od pola metra pred njim. Ukočene ruke polako se dižu, hladni prsti gotovo dodiruju njegovo lice, a na raširenim usnama vidljive su sitne tamne mrlje krvi. Baš u trenutku kad prsti trebaju dotaknuti njegovu kožu, slika se odjednom zamrači i naglo prestane.“